Duboko u beloj magli

30
Share
Copy the link

Čovek je sedeo na stolici. Ispred njega je stajala žena plave kose i plavih očiju, gledala ga je i pružala ruke ka njemu. Velika bela magla je krenula ka njima i zamotala ih svojim nežnim rukama, vrelina je ustupila mesto hladnoći. Video je samo deo njenog lica, magla je pokrila ostatak. Devojka se teturala i pokušala da čučne i stavi svoje ruke na noge čoveka. Teško se držala za njega, i slabo je nazirala njegove krupne oči. Zvezde iznad njih, na nebu, svetlucale su, vetar je duvao i njihao granje i lišće u dvorištu, preko puta su se deca spuštala toboganom u malom parku za decu, pored njih je bio most, automobili su prolazili po njemu, pažljivo, krećući se kroz belu maglu, ispod mosta je stajao čovek i gledao dete kako se spušta toboganom, a devojka i momak su se spojili i držali čvrsto, nisu hteli da se razdvoje, hladnoća ih je pritiskala, a vrelina ih je topila, drhtali su i grčili se, izgovarali besmislene reči, obavijeni maglom, ljudi ih nisu videli, ljudi iz kolibe u tom mestu, oni su tu uvek živeli, malo udaljeni od grada, a opet blizu, bio je to njihov raj, kako su govorili, ptice i životinje su slobodno leteli i trčali livadom, u kući nije bilo vode, ali je bilo struje, i ptice su cvrkutale, stare kuće, natopljene mirisom prošlosti, pored nje je postojala slavina za vodu gde su sipali u boce i odnosili za sebe, pesak je mirisao, i ptičice su cvrkutale u tiho i sunčano jutro, topao beton pod bosim stopalima je prijao meštanima, išli su u prodavnice i jedni kod drugih na kafu, a devojka i momak su bili zagrljeni, stisnuti, obavijeni maglom…zvezde su počele da padaju po zemlji, jedna po jedna, sijale su i zaslepljivale ljude, maglina je plutala po zemlji, žena je izašla i skočila kroz prozor, uhvatila je sebe kako sedi u fotelji otvorenih očiju, iz usta joj izlazi slatka tečnost, lepo joj je, želi da spava, ali joj prija stanje polusna, nikada nije videla zvezde na zemlji, polako se gase, iz njih izlazi para i oblikuje siluete, senke ljudi što su nekada živeli tu, sada oni hodaju po svojoj zemlji, sećaju se nje, ali ih niko ne vidi, gledaju se u ogledalu i vide lice mlade devojke, lice poznato, i počinju da je traže po travi, dok su se okrenuli, devojka je izašla iz ogledala, ispružila je ruku i uhvatila momka za šaku, rekla mu je: dođi..
momak je prihvatio njen poziv i zajedno sa njom ušao u ogledalo, kao kroz površinu vode, našli su se u velikom hodniku sa mnogo dugačkih stepenica, blago izuvijanih, geometrijski nepravilnih, prašnjavih i starih, počeli su šetati tim mestom, nije bilo žive duše tu, samo predmeti, tišina…spiralna struja ih je mamila ka njoj, pogledala je momka, a on nije imao svoje lice, već svemir pun zvezda, htela je da ga pomazi, ali je osetila prazninu i nedogled svemira, izvukla je ruku i uhvatila se za jednu šipku na krovu i počela da se vere po njoj kao majmun, momak je spustio svoja kolena na zemlju i pisao nešto po pesku : gde se nalazimo, livia? zašto ne siđeš sa te šipke? pomozi mi…ne znam gde sam…livia se spustila sa šipke i prošla pored njega, govoreći mu: tu si upao, ne možeš izaći sad, momak je počeo hodati po hodnicima, činili su se beskrajni, bez ikoga, otvarao je vrata kancelarija, u njima samo prašina i smeće, samo ništa, popeo se na zadnji sprat te zgrađevine, otvorio poklopac za krov i izašao. Na krovu je stajao jedan dečak, držao je loptu u rukama. Prišao je dečaku i pomazio ga po glavi.
-Zdravo, mali. Igraš se lopte? Jesi sam ovde?
-Jesam. Ovde nema nikoga.
Dečak se okrenuo i potrčao za svojom loptom, gubeći se u magli. U daljini su se čuli isprekidani zvuci prijatnog ženskog napevanja…momak je pratio taj zvuk, vodio ga je dole, natrag u građevinu, kroz hodnike i prolaze, pored čudnih ljudi menjajućih oblika, zastao je kod jednih vrata, odatle je dopirao zvuk, otvorio je bez kucanja i ušao unutra, tamo je sedela žena u crnoj majici i bez gaća, sedela je na mekanoj fotelji, okrenuta leđima momku, pevala je i pevala, i on je dotakao njeno rame, ona se okrenula i pogledala ga, još uvek pevajući, ne pomerajući usne, ustala je sa fotelje i zagrlila momka, ispuštajući potok suza niz njegovo lice i vrat, momak je brisao njene suze i pogledao je u oči, a zatim je bela magla obavila i njega i pevajuću devojku…krenuli su zajedno kroz maglu, držeći se za ruke, saplićući se, dok nisu došli do ivice odvaljenog prozora…sa trećeg sprata…pogledali su dole…samo belina…momak je pitao devojku: hoćeš ti prvi? ona mu kaže hoću i lagano se baci dole, momak je neko vreme razmišljao, gledajući kako devojka nestaje u belini, kako propada, a onda je ustupio korak dva, uhvatila ga vrtoglavica, i seo je na beton. Zaspao je odmah i probudio se posle puno vremena, još je bio na istom mestu, pa je ustao i krenuo nekim drugim hodinkom…