OŽILJAK II

29
Share
Copy the link

… proganjao ju je, kako zatvori oči, onaj jecaj koji se izvukao sa njegovih usana… nadimak koji joj je dao, u kome se jedva raspoznavala, sa nekom nelagodom, kao da je u sasvim tuđ.

Odjekivao joj je u ušima, izgovoren nadimak na ivici jecaja, negde kao daleko od nje, a ipak… božedragi, kurac mu je bio u njenim ustima, i ona je, za svoj groš, bila sasvim posvećena, kao da će joj uteći, kao da joj je glad za njim endemska, kao da je upravo direktno uključena na infuziju, božedragi, kakva glupost, proleti joj kroz glavu… A ipak…

Nije znala šta ipak, jecaj koji je plutao iznad njene glave, dva tela svedena na kurac i usnu duplju u kojoj jezik prelazi preko glavića, zarobljena između poriva da uzdahne i poriva da zagrize snažno zubima, na trenutak…

” No, Miloše, bila sam nesigurna da li smo još na niovu zapleta, kulminacije, ili je već vreme za peripetiju… da ne kažem da u čitavoj stvari uopšte nije bilo ekspozicije” govorila je bez daha Matora Riba otkriviši upravo da se nalazi usred komedijaškog, izgleda, teksta i to u trenutku dok joj je kurac u ustima i dok se tuđ nadimak u jecajima obnavaljo iznad nje…

Miloš je ćutao.

“Komedija zabune Miloše, to je to!” uzdignutog prsta objavi Matora Riba, obrušavajući se na krevet, drhatava od smeha, otresajući uzaludno onaj jecaj snažnim zamsima glave… nije pomoglo. A smeh je jačao, i već joj je vidno odskakivao svaki mišić na telu, i jedva je hvatala dah držeći se za stomak, božedragi, deformisao se i jecaj-nadimak u kome se nije prepoznavala i čitava kakofonija je uveseljava ostatke novogodišnjih traka na plafonu koje su se njihale bez reda… Sve je jače pritiskala stomak.

Povratila je.

I jecaj-nadimak, i kurac iz usta, i kompletnog Onog Mladića ostavši na tren da posmatra uske kukove i ožiljak na usni koji su se razlivali po tepihu kao kaledioskop, levo zeleno oko koje svetluca, prelivanje na rameni deo… još jedan grč u stomaku, povratila je već i sebe po tepihu, a smeh nije prestajao, još jedan grč i povratila je jedan neuspešan manifest, napola svarenu nadu, loše pripremljen život i konačno, jedan drveni tronožac na koji je sela.

“Napravio ga je moj otac” setila se Matora Riba, bio je klimav, ali bolji od ostatka ispovraćanih tvari.

Miloš je ćutao.